Ana Štajdohar - potpuno otvoreno o svim svojim životnim epizodama
Anči, dobro nam došla. Toliko se radujem ovom intervjuu, verujem da ćemo obe uživati.Sada kada sam se malo “ušlihtala”, da pređem na stvar.
Svi znamo Anu Štajdohar najviše preko emisije „Veče sa Ivanom Ivanovićem“, jer si čini mi se i više od 10 godina deo tog tima. Svojim glasom dala si pečat i zaista kada te nema, jakooo fališ ( barem ja imam takav utisak ).
Kako je raditi sa Ivanom ? Predpostavljam da ste i privatno dobri drugari, jer je to nekako logično nakon toliko godina poslovne saradnje .
– O, pa hvala najlepše na uvodnim rečima. 😊
Da, emisija traje sad već više od jedne decenije. Ona je već dugo neodvojivi deo mog života. Ne doživljavam je kao posao, već kao blagoslov. U svetu u kom živimo zaista je blagoslov imati mogućnost da radiš ono što voliš, što ti istinski prija, sa ljudima koje uvek želiš da vidiš, gde te ništa ne nervira, gde nema ni jednog jedinog negativnog faktora. Meni to zvuči gotovo bajkovito. Mnogo je lepo imati osećaj pripadanja nečemu što ceniš i voliš. Kada smo pre nekoliko godina saznali da se emisija više neće snimati, što će se kasnije ispostaviti, srećom, samo kao pauza i transfer na drugu televiziju, imala sam osećaj kao da mi je amputiran deo bića… Toliko mi je to teško palo da sam se suočila i sa zdravstvenim problemima uzrokovanim stresom, koje sam dugo sanirala. Tada sam na sopstvenoj koži osetila kolika je moć naše psihe i koliko emotivno stanje može da utiče na naše fizičko ja. Ako negativne misli i stanja toliko mogu da nas „pokvare“, onda princip sigurno deluje i u drugom pravcu. To imam u svesti, pa se trudim da iz svoje glave izbacujem negativne misli kad god se pojave. Nije to uvek lako, ali je lekovito i vredno truda. Svakog četvrtka (dan kada snimamo) odlazim na televiziju srećna jer ću raditi ono što volim, sa dragim ljudima i sa sigurnošću da ću se mnogo smejati. Nije li to blagoslov?

foto: lična arhiva
Zajedno sa Natašom Guberinić, bila si članica grupe TAP 011, nakon Ivane i Goce sigurna sam da je bila velika odgovornost, ali i izazov da se ta priča iznese onako baš kako treba u maniru Tapovaca.
U kom momentu si odlučila da je vreme da kreneš sa solo karijerom ?
Kada imaš 20 godina i nikakvo iskustvo u show biznisu, a stigne ti poziv da uskočiš u nešto što je već izgradjen brend, posebno kada treba da zauzmeš upražnjeno mesto pevačica koje su ljudi sa razlogom obožavali, nije lako. To je otprilike kao kad imaš omiljenu seriju koju ne propustaš, u njoj omiljene glavne glumice i odjednom se umesto njih pojavljuju neke nove dve, ti si, kao gledalac, u fazonu: „Šta je bre ovo, ko su ove, neću više da gledam!“ To je otprilike bila atmosfera. Ljudi su nas stalno poredili sa Ivanom i Gocom tražeći neku paralelu. Niti smo bile istih godina, niti smo imale njihovo iskustvo, prosto i jednostavno, nas dve smo bile Nataša i Ana i jedina sličnost sa njima je možda bila boja kose. Bilo je tu i uspona i padova, zezanja, mnogo zanimljivih putovanja, ali i razočarenja. Ma svega je bilo. Ponajviše kvazi glamura. Tada sam upoznala taj svetlucavi, lažni svet estrade. Nije mi bio blizak ni tad. Ja sam paralelno sa tim poslom studirala. S jedne strane sam bila neka poznata osoba sa tv-a, (a kad si na televiziji ljudi veruju da živis život bogataša), a sa druge studentkinja koja zaradjuje za svoju školarinu i koja se vozi gradskim prevozom. Tada sam prvi put videla kako se ljudi oko tebe promene. Ti, ako si normalnog mentalnog sklopa, ostaješ sebi i dalje isti. Nisam nikad imala stav selebritija, ni tad kao klinka, pa ni sad. Elem, izdali smo dva studijska albuma, nastupali, išli po festivalima, igrali se dok je bilo smisla. Onda smo se spontano razišli. Rekla sam sebi – Ok, sad ćeš da budeš samo studentkinja, pa ćeš da završiš to što si počela. Sećam se da mi je upao neki poslić sinhronizovanja jedne mnogo slatke dečije serije, „Meda u velikoj plavoj kući“. Kada je posao bio gotov, skupila sam parice da sebi uplatim mesec dana boravka u Italiji. O, koja je to bila radost, posebno osećaj da sam sama sebi priuštila. Odlazak u Italiju se pretvorio u dvogodišnji zivot u toj zemlji, a u Beograd sam dolazila da položim ispite. Život je otišao dalje, u neku novu epizodu

foto: lična arhiva
. Pored uspešne karijere, ostvarena si i u ulozi majke.Pohvalila bih tvoju dobru volju, što si odlučila da u javnost izneseš one najteže momente koje si proživela sa prevremeno rođenim detetom, jer si upravo tim potezom dala vetar u leđa svim majkama koje su prolazile istu golgotu.
SVAKA ČAST NA TOME!!!
Ono što bih te pitala,a da nije kliše, zaista me zanima kako sada posmatraš to iskustvo, hladne glave? Šta te je motivisalo i održalo ?
-Jedna prava rečenica, izgovorena na pravi način, može mnogo da promeni stanje u kom se nalaziš. Ja sam bila loše…baš loše. Čudan miks osećanja, ogromna, neopisiva sreća što vidiš svoje dete, a u isto vreme tuga što ga gledaš kroz staklo inkubatora, sa cevčicama i iglama…bila je tako majušna, želela sam da je uzmem u ruke, da je čuvam, a nisam mogla. Odlazila sam da je vidim uvek uplakana i zarozana. Tada mi je onako ljudski prisla jedna vila koja radi na Neonatologiji u Višegradskoj. Zove se Tanja i nikada neću da zaboravim koliko su mi njene reči značile. Lako mi je objasnila da ne dolazim takva, da i moja ćerkica treba da me vidi nasmejanu, vedru, sredjenu i pozitivnu, baš onakvu kakvu me ljudi vidjaju u emisiji. Rekla mi je da ona oseća moje suze i tugu i da to ne činim. Kroz osmeh mi je rekla da sledeći put dodjem i ja nasmejana i da se doteram. Zvučalo mi je blesavo to za doterivanje, ali sam je poslušala. I magija je upalila. Mi smo gospodari naših osećanja, to nikada ne treba smetnuti sa uma.
Ono što mi je posebno teško padalo tih prvih dana bili su naslovi po novinama. Koliko im nisam bila važna drugi put kada sam rodila sina u terminu, toliko sam im bila zanimljiva kada sam prevremeno rodila ćerku. Prenosili su vesti o tome kako je na kiseoniku, u inkubatoru, kako ima teškoća sa disanjem itd. To odurno prenošenje sasvim ličnih informacija neka je na čast i osobi koja ih je prenosila iz porodilista, a i samim novinama.
Kada je prošlo dovoljno vremena i kada sam sasvim bila ok, prenela sam svoja iskustva drugim roditeljima. Prilazile su mi kasnije mame po parkićima i govorile da im je značila moja priča kada su i same prolazile kroz slično iskustvo. Zbog toga sam srećna. Kao što je sestra Tanja meni pomogla, tako sam želela ja nekoj drugoj mami da olakšam muku. Generalno, od „ja tebi, ti meni“ principa je mnogo bolji „ja tebi, a ti nekom sledećem“. Pokreneš taj dobri niz, neka se kotrlja. Nedavno sam napisala „Uspavaku za male heroje“ i posvetila je svim malim borcima i njihovim roditeljima.
Da li misliš da je tačno da se muškarci plaše uspešnih i nezavisnih žena?
Evo, skoro sam pročitala negde, kaže da svaki muškarac koji izabere nezavisnu ili uspešnu ženu, mora biti jako siguran u sebe, jer takve žene zaista mogu dosta toga potpuno same, a muškarca biraju jer to žele, ne zato što im je potreban.
Ima li istine u tome ?
-Razni ljudi, razne ćudi. Ako pričamo o frustriranim, emotivno povredjenim, nesigurnim i nezadovoljnim ljudima, muškog ili ženskog pola, nebitno, onda su tu i problemi. Normalni ljudi vezu ne dozivljavaju kao takmičenje. Ja nisam ljubitelj patrijarhata, nisam ni za jednu verziju prevlasti nad suprotnim polom. Grozim se zastarelih uredjenja u kojima je muškarac gospodar, a žena servilni sluga. Isto toliko bi mi bila odbojna i obrnuta situacija. Mislim da se feminizam pogrešno shvata. Ne žele žene da budu muškarci, niti žele da njihovi muškarci budu inferiorni. Feminizam je reakcija na nepravdu koja im je činjena kroz istoriju čovečanstva. Nije odnos dvoje ljudi trka, pa ko prvi stigne na cilj. Zar je važno ko donosi više para u kuću, ako je to naš novac? Svakako mislim da je važno izgraditi se, obrazovati se i imati svoju sferu interesovanja, ali je ok i biti domaćica ako ti tako odgovara. Niko ne treba da ograničava svog partnera. A uspeh je diskutabilna kategorija. Danas se isključivo vezuje za materijalno, pa se dokazuje posedovanjem ovog i onog, dok gubiš dragoceno vreme na sticanje nečeg novog sto ti možda uopšte ni ne treba. Ubedili su nas da je zgrtanje para jedino važno. To dalje dokazujemo i pokazujemo putem društvenih mreža gde se utrkujemo u prikazivanju sebe kao uspesnih. Što lepša slika, što skuplja garderoba i destinacija na kojoj smo, to više lajkova. Šta je poruka? Budite lepi i bogati? Koliko tih upeglanih, nasmejanih lica je zaista srećno? Kada smo već kod mreža, njih vidim kao namerno smišljenu distrakciju koja dosta uspešno kanališe nove generacije u pravcu nemanja vremena za razmišljanje o ozbiljnijim temama.
Koliko vremena provodiš po salonima ( frizerskim, kozmetičkim… ) i misliš li da je neizostavni deo svakodnevnice svake žene koja vodi računa o sebi, salon, feniranje, tretmani kože lica, kose …?
Ili si više za varijantu „NEGA U KUĆNIM USLOVIMA“ ?
– Gotovo uopšte ne provodim vreme po salonima. Moj plezir je povremeno odlaženje kod meni vrlo drage doktorke Marine Stolić koja se bavi antiage medicinom, kao i redovno održavanje kose. Od kako je u naše živote ušla korona, prestala sam da odlazim u fitnes centre i počela da vežbam kod kuće. Ispostavilo se da je to bingo. Uvela sam sebi pravilo da vežbam svakog dana po pola sata. Kod kuće. To svima preporučujem. Nemam strpljenja da negde provodim sate i sate ulepšavajući se.
Koja je tvoja definicija normalnog ?
-Eh, teško pitanje. 😊
Normalnim se oduvek smatralo ono što je prihvatila većina. Sa akcentom na „prihvatila“ što implicira da je pre toga neko uticajan to preporučio. Uvek je lakše biti deo te većine, tu je toplije i sigurnije. Meni je normalno ono što je u skladu sa mojim osećajima, sa mojim unutrašnjim glasom koji uvek osluškujem bez obzira na to šta drugi kažu. Drugima ne namećem svoj doživljaj normalnog, to bi bilo nepristojno.

foto: lična arhiva

foto: lična arhiva
Kada bi mogla da vratiš vreme unazad, gde bi se vratila i zašto baš tamo ?
-Ne bih se vraćala unazad.
Za kraj intervjua, uglavnom naše sagovornike zamolimo da pošalju jednu kratku motivacionu poruku za sve čitatljke portala zenskebubice.rs .
Pa izvoli …
-Ja ću jednu kratku: Ne ustručavajte se da kažete NE kad god tako osetite. „Power of No“ nema manju vrednost od „Power of Yes“.
Život je previše kratak da bismo ga trošili na ono što ne želimo